Voleli miris lavande ili ne, malo je onih koji mogu da joj nađu manu. Čuva nam odeću od moljaca, čest je gost na trpezi, a može i vrlo dobro da leči.


Biljka latinskog imena Lavandula angustifolia, u narodu poznata kao lavanda, lavandula, despik, poreklom je iz zapadnih predela Sredozemlja, prvenstveno Pirineja i Španije, raste kao nizak žbun. Mnogobrojnih četvrtastih stabljika, obavijenih biljnim dlačicama, sa prelepim sitnim ljubičastim cvetićima, štrči u vis tek 50 do 80cm, a samo ponekad i do 2m.


Ipak, lavandu verovatno niko ne bi posebno izdvajao, da ne miriše tako jedinstveno, opojno i duboko, da se oseti iz daleka i dugo pamti. Lepota biljke i njen miris odmah su joj odredili kao ukras mnogih bašti i buketa. Našla je počasno mesto u sanducima i ormarima, među onim najčuvenijim i najnežnijim devojačkim odevnim predmetima. A kada je otkriveno da je priroda nije obdarila samo tim osobinama, već i lekovitošću, lavanda je postala nezamenljiva.

Od davnina su njome lečeni oni koji pate od nesanice, bolesti nervnog sistema, zubobolje, lošeg varenja. Sveže i suve grančice spuštane su u tople kupke, udisala su se i mazala njena eterična ulja, pili čajevi od njenog cveta, mrvljena je i stavljana u jela kao poseban dodatak.

U grobnici Tutankamona, Egipatskog faraona iz 18.dinastije, otkriven je ćup u kojem se nalazilo eterično ulje lavande što govori da su i stari Egipćani cenili njen miris. Mnoge mumije obavijene su platnom u kome su nađeni ostaci ovog ulja. Rimljani su u kupatila nosili bukete lavande, kako bi se uz njen miris opustili u vodi, a žene su posle kupanja u kožu utrljavale njeno ulje kako bi ih stečeni mir i spokoj što duže pratio. Legenda kaže da je u vreme velikih zaraza u Evropi, kružilo verovanje da osoba koja celo telo premaže lavandinim uljem, nikada neće biti zaražena kugom, pa je redak cvetni preparat bio veoma na ceni.

Lavandu su sa juga na sever Evrope preneli francuski monasi, čuvari starih recepata koji su biljku prvi namenski sejali i gajili. Onda su kulinari poštovaoci dobre kuhinje, počeli da smišljaju kako bi i miris i boju cveta, a pokazalo se i gorko-slatki ukus, mogli da uklope u zdrav i ukusan zalogaj. Iako su to radili još stari Jevreji, koji su jela prskali lavandinom vodicom ili uljem, pošto su im bila poznata lekovita dejstva biljke na organe za varenje.

Mnogi su odbijali, a neki to i danas čine, da prihvate činjenicu da cvetovi lavande daju posebnost kiselim, slanim, ali i slatkim jelima. Slažu se sa jelima od crvenog mesa, divljači i ptica, obogaćuju ukus ribe, roštilja, odlična su dopuna salatama, pojačavaju ukus crvenom i crnom voću poput šljiva i kupina, a koristi se i za dezerte, ali i napitke kakav je recimo šerbet.

Cvetovi lavande mogu da se ušećere i da se njima pospu kolači i zasladi recimo čaj. Recept je jednostavan – u staklenku treba staviti red šećera pa cvetića i tako sve dok ima materijala. Staklenku zatvoriti mušemom i gumicom i ostaviti 4 do 6 nedelja (cena mušema je skoro neprimetna). Toliko vremena je potrebno da šećer upije lavandu, što će se osetiti kada se tegla otvori i miris zagolica nozdrve. Potom samo treba šećer prosejati kroz retku cediljku da u njoj ostanu cvetići.

Lavanda koja je polovinom prošlog veka pod najezdom hemijskih, veštačkih tvorevina i bila zapostavljena, kao začin se vraća na velika vrata, na radost onih koji vole da svoja čula obraduju novim i zdravim ukusima.