Kako se toga nisam setio ranije?! Svakom se desi, pre ili kasnije, da odjednom shvati kako naizgled nerešiv problem ima krajnje jednostavno rešenje. Radi se o trenutku prosvetljenja koje dolazi tek onda kada se rešimo uobičajenih šema i posmatramo problem iz drugog ugla.

Ova pojava dobro je poznata naučnicima, barem od 1967. godine, kada je psiholog Edvard de Bono skovao izraz: “lateralno razmišljanje”, što bi se reklo – bočno ili iskosa gledano. Ovakva sposobnost urođena je (od 5.godine svi postajemo lateralni mislioci), ali naša kultura, naročito ona zapadna, stalno je potiskuje u cilju razvijanja logičkog razmišljanja.

Savremeno društvo ima veliku potrebu za lateralnim razmišljanje, koje može da se primeni u bilo ko smislu: na poslu, u igri ili učenju. De Bono već godinama putuje svetom i drži kurseve ljudima koji žele da razviju svoju pravu stvaralačku snagu, najčešće direktorima preduzeća.

Logičko razmišlljanje bira jedan način rešavanja zadataka, isključujući sve ostale mogućnosti. Lateralni mislilac ne bira ništa, već se trudi da otvori nove puteve i stvori nove pristupe. Upravo tako radi čuveni detektiv Šerlok Holms. Njegova sposobnost da reši najsloženije zagonetke uslovljena je voljom da činjenice posmatra bez predubeđenja i da se koristi dedukcijom.

De Bono smatra da je sposobnost lateralnog razmišljanja od suštinskog značaja pri određivanju nečije inteligencije. Dugo se već koeficijent inteligencije izračunava testiranjem logičko verbalnih i matematičkih sposobnosti koje nemaju mnogo veze sa lateralnim razmišljanjem.

Prema najnovijim shvatanjima, postoji 7 vrsta inteligencije, a svaka je povezana sa različitim tipom ličnosti. Među njih se ubraja i stvaralaštvo. Koliko ljudi bi umelo da izmisli točak na primer, da on nije već izmišljen. Drugim rečima, stvaralaštvo podstiče inteligenciju trenutka stvaranja genijalnih izuma, koji jednom kad su tu, deluju očigledno.

Da biste bili stvaralac i lateralni mislilac, morate da imate sposobnost “bisocijacije”, kako je pisao mađarski psiholog Artur Kesler. Radi se o neočekivanom i paralelnom viđenju jednog problema na dva različita nivoa. Bisocijativni šok, odnosno kreativno spajanje dva nivoa, je ono što donosi genijalno rešenje.

Pre nekoliko godina grupa naučnika i doktora sa Harvarda i iz Toronta, objavila je šokantnu studiju o sponi između stvalaračkog razmišljanja i duševnih bolesti. Da li to znači da je lateralno razmišljanje samo privremeni oblik namernog ludila? Među brojnim posledicama duševnog oboljenja, postoji i ta, da um obolelog skače sa zamisli na zamisao, kao leptir sa cveta na cvet. Razlika je u tome što zdrav čovek ovu sposobnost korisni svesno.

Ako lateralno razmišljanje bira haos, to je zato što želi da ga primeni kao postupak. Prava je šteta što ovu veštinu ne podučavaju u školama. Obrazovni sistemi širom sveta još su usmereni ka tome da deca nauče već postojeće odgovore, a ne kako da nađu nove.

Nije slučajnost što su Sergej Brin i Lari Pejdž, osnivači Gugla, obrazovani pomoću inovativnog Montesori postupka koji je osmislila Italijanka Marija Montesori, a koristi se u 20.000 škola širom sveta, gde se pruža mnogo više slobode. Razredi nisu raspodeljeni prema uzrastu, već prema napretku i zanimanjima. Đaci sami biraju koje predmete će učiti (jedini obavezan je kurs engleskog jezika) i ne postoji zvono, već deca rade onoliko dugo koliko im je potrebno da završe zadatak. Zamisao je da svako od malih nogu razvija stvaralački deo sebe i to shodno svojim zanimanjima.