Ljudi sa naših prostora nemaju prilike da se bave raznim sportskim disciplinama, što zbog manjka interesovanja, nemanja sredstava, klime u kojoj živimo, pa tako i zbog različitosti kultura u kojima su neki sportovi njihov ključni deo. Jedna od tih kultura je Japanska, a sportska disciplina – sumo rvanje.


Sumo je stari japanski način rvanja, vrlo jednostavnih pravila, i u bukvalnom prevodu znači – braniti se. Prvi zapisi o ovom sportu i takmičenju, stariji su od našeg računanja godina po Hristu, a legenda pominje borbu u kojoj je 230 godina pre naše ere Nomi No Sukune – inače visok 2m, savladao protivnika Taema No Kehaja.

Sumo rvači bore se na okruglom borilištu prečnika 5m i cilj im je da protivnika, sudaranjem ili hvatanjem, izguraju iz kruga, ili ga obore na tlo. Rvač koji je izguran ili tlo dodirnuo bilo kojim delom tela, gubi borbu koja prosečno traje 10 sekundi, retko kad duže od minuta. Njihova jedina odeća je pojas od teške svile oko struka, za koji rvači hvataju jedan drugog.

Zanimljivo je da današnja pravila potiču još iz 4. i 5. veka, a da se od 9. veka pred carem jednom godišnje redovno održavaju takmičenja najboljih, a bogme i najtežih boraca. Koliko je sumo na ceni u Japanu, to najbolje govori podatak da se od 17. veka vodi detaljna dokumentacija o svakom takmičenju sumo rvača, pa im se zavisno od uspeha, dodeljuju i zvanja od kojih je najviše jokozuna ili veliki šampion, koji postaje ubedljivo najpopularnija (ne samo sportska) ličnost u Japanu.

Jer sumo u Japanu ni iz daleka nije samo sport, to je vekovima nacionalna strast. Borbe se održavaju najmanje jednom mesečno na uvek prepunim stadionima koji primaju od 12 000 do 20 000 gledalaca. Da Japanci vode računa o svojim nacionalnim junacima, govori i pravilo da je sumo šampionima zabranjeno da putuju istim avionom. Sumo šampion je proglašen nacionalnim dobrom, nad čijim životom strepi cela zemlja. Ovi divovi od ljudi žive u posebnim (kako ih sami nazivaju) “štalama” u delovima Tokija predviđenih samo za njih – gde su i turističke znamenitosti.

Iako sumo rvanje donosi ogromnu popularnost, neki poznati sportisti su se, valjda zbog prevelikog žrtvovanja, odrekli karijere vredne miliona.

Jedan od njih je Jokozona Asašorju, koji je nakon 5 osvajanja šampionata otišao u potpunu ilegalu, a danas je preduzetnik i delatnost mu je prodaja mobilnih telefona. Evo i nekoliko razloga za povlačenje iz ovog sporta.


Ono što je sigurno poznato svima jeste da su svi sumo rvači teški između 150 i 200 i nešto kilograma i kao ličnosti, prilično nedruželjubivi. Ne samo zbog brojnih ozleda – od grla i problema sa glasnim žicama i ušiju koje liče na glavice kupusa – nego i zato što imaju vrlo malo slobodnog vremena, pošto im treninzi počinju već od 5 sati ujutru. Svi zahtevi trenera koji nosi bambusovu palicu bez pogovora moraju da se ispunjavaju, inače sledi kiša udaraca po leđima.

Od iskusnog sumo borca gore je biti samo sumo početnik, pošto stariji novajliju može da udara kad god i koliko god puta hoće – tako treniraju psihu. Uz to, pridošlice su dužni da sve trpe, da starijima spremaju hranu, da im čiste leđa i bokove, jer sumo borac ne može sam sebe da dohvati na mnogim mestima tela zbog svoje debiljine. Zanimljivo je da sudije u ovim borbama za pojasom nose bodež pošto običaj nalaže moralnu obavezu da on, ako nije u stanju da obezbedi besprekorno odvijanje borbe, izvrši harakiri.

Posebna priča su nagrade najboljima, pogotovo one koje se dodeljuju u obliku hrane. Naime, tipična prehrambena nagrada sastoji se od čak 4 tone neophodnih namirnica, u kojima je tona ostriga, ali i bala zelenog čaja, teška koliko i sam borac. Jer, da bi ostao u formi, sumo rvač mora svakog dana da pojede lonac hrane koja sadrži najmanje 7000 kalorija.

Od nedavno, Japanci nisu baš srećni sa novim šampionima pošto im je malčice povređen nacionalni ponos. Tokom poslednjih godina, trojica od četvorice jokozuna – velikih šampiona, nisu Japanci nego Amerikanci. Ipak, sumo je i dalje prvi sport u ovoj tradiciji privrženoj ostrvskoj zemlji.