Kako da napravimo lice vanzemaljca? Tako što sklonimo nos sa ljudskog lica. Ovako je mislio Herbert Džordž Vels, čuveni britanski pisac naučne fantastike. U svojoj knjizi “Prvi ljudi na Mesecu”, stanovnike našeg satelita opisao je kao bića pljosnatog lica. Ostatak je lako zamisliti. Lice bez nosa svakome izgleda zastrašujuće.


Budući da se nalazi na samoj sredini lica, nos čini njegov naistaknutiji deo. Nekoliko godina nakon objavljivanja Velsovog romana, britanski antropolog Alfred Hadson, opisao je nos kao veoma upečatljivi deo ljudskog tela i pokazatelj čovekovih osobina. Dugo se smatralo da je nos najbitniji deo građe lica, barem kada je u pitanju veza između lica i ličnih osobina.


Tehnika čitanja iz lica je prastara. Koristili su je u Staroj Kini, pod imenom “Mjang Ksijang”. Upravo ovim istočnjačkim postavkama nadahnuto je istraživanje izraelskog naučnika, Abrahama Tamira, objavljena u žurnalu “Kraniofacijalne hirurgije”. Tamir je upotrebio kineske teorije o fizionomiji, kako bi došao do drugog cilja, a to je da pobroji sve tipove nosa koji postoje na svetu. Sakupio je 1793 slike, muških i ženskih noseva, od kojih su 403 potekle sa slikarskog platna, 498 su fotografije napravljene u Evropi, 801 fotografija napravljena u Izraelu, a 91 slika je nejasnog porekla (kako je sam autor naveo).

Tamir je razvrstao noseve različitih oblika u 14 grupa, od kojih su neke već opisane u kineskoj veštini Mijang Ksijang. Za svaku vrstu nosa, naveo je i rasprostanjenost, a prema tim brojkama, najčešće viđen nos u Evropi je “mesnati”. Za 11 tipova nosa koji se pominju u staroj Kini, Tamir je dao i psihološke osobine. Nos ima svoje prvobitne osobine, koje su ostale nepromenjene od postanka čoveka: da pronađe hranu, namiriše opasnost i prepozna partnera. Pored toga što je ukras lica, može da oda i osećanja koja krijemo od drugih.

Prema istraživanjima koje je vodila jedna svetska prevodilačka agencija, često dodirivanje nosa može da bude znak laži, baš kao što je zabeleženo u čuvenom televizijskom intervjuu, sa nekadašnjim američkim predsednikom Bilom Klintonom. Dok su mu postavljali pitanja, predsednik je dodirivao lice, ali ne i nos. Međutim, kada je govorio o svom odnosu sa Monikom Levinski, stalno se hvatao za nos, čak 26 puta. Nabran nos navodno odaje nezadovoljstvo, a podizanje gornje usne, praćeno širenjem nozdrva je znak gađenja ili besa. Kada smo srećni, izgleda kao da se nos širi, zbog pomeranja mišića u uglovima usana.

Postoje i brojna sujeverja. Još od srednjeg veka, smatra se da je svrab u nosu predznak svađe ili neočekivanih događaja. Nije slučajno to što su primitivni narodi ukrašavali nos bojama i nakitom. Antropolozi tvrde da su time hteli da oteraju zlo koje je zajedno sa vazduhom moglo da uđe u telo kroz nozdrve.

Nos je presudan u komunikaciji licem u lice. Ogled koji je sproveden na univerzitetu u San Dijegu, pokazao je da je nos, a ne oči, kako mnogi misle, najupečatljiviji deo lica. Nosna izbočina, lepa ili ružna, najviše zaokuplja pažnju posmatrača i ostaje urezana u njegovo sećanje. Kako bi to dokazali, naučnici su koristili usluge 18 dobrovoljaca kojima su pokazali 32 slike muških i ženskih anfasa, lica prikazanih spreda. Ljudi na slikama imali su neutralan izraz lica i nisu nosili naočare ili ma šta drugo što bi ih učinilo prepoznatljivim.

Naučnici su pažljivo posmatrali na kojoj tački se zadržava pogled posmatrača pomoću sprave koja prati putanju pogleda. Rezultati su pokazali da postoje dve tačke na kojima zadržavamo pogled kada ugledamo nepoznato lice, i to obe na nosu. Jedna sa leve strane nosa i jedna u sredini.