Smisao i svrha nekih predmeta, pojava i običaja često nam izmiču jer su, bar na prvi pogled, strani kulturi u kojoj smo odrasli. Ali do sada su mnogi već čuli za mandalu. Mandala nije knjižica iz neke knjižare na čijim listovima se nalaze raznoliki krugovi i oblici koje bi trebalo da se boje (što utiče na blago smirenje). Mandala je ipak nešto drugo.

Grupa tibetanskih sveštenika u šafran-žutim odorama uz pomoć obojenog peska ili pirinčanog brašna satima marljivo i mukotrpno iscrtava sliku koja se sastoji od velikih, šarenih i neverovatno detaljnih krugova, samo da bi je, trenutak pošto je završena, zbrisala uz nekoliko zamaha ruke. Ovako izgleda obred stvaranja i uništavanja mandale, jedne od najrasprostranjenijih vizuelnih predstava u indijskoj duhovnosti.

Ovaj čin možda će se nekome učiniti teatralnim, ali ipak ima zanimljivu pozadinu. Mandala je drevan simbol, smatra se da je nastala u Indiji između 7. i 12. veka. Nekada se prevodi kao krug, ono što okružuje, središte svega…U pitanju je zapravo veoma složen crtež koji se sastoji od jednog spoljnjeg pojasa i jednog ili više koncentričnih krugova u koje je upisan kvadrat podeljen na četiri trougla. U sredini trougla, kao u središtu mandale, nalaze se pak, drugi krugovi i u njima figure božanstva ili njihovi amblemi.

Mandale mogu da budu različite veličine, oblika i složenosti. Pored već pomenutih koje se iscrtavaju na vodoravnoj ploči peskom ili brašnom, oslikavaju se i na svicima, zidovima, tru, graviraju, slikaju, urezuju… Neke liče na dvorce sa utvrđenjem, kulama i kapijamna, lavirinte, a neke na cvetne bašte, lotos, građu kristala…


Uprkos obilju pojavnih oblika, sve mandale dele ono što istoričar religije Mirča Elijade naziva simbolizmom središta. Središte je sveto mesto, odvojeno od okolgno svetovnog prostora. Stoga ne čudi što svaki indijski hram u osnovi ima mandalu, slično tome kako se u osnovi hrišćanske crkve i hrama nalazi krst.

Mandale se koriste i kao pomoćno vizuelno sredstvo u meditaciji i u obredima inicijacije u hinduizmu, tantrizmu i različitim oblicima budizma. Pošto se sastoje iz nekoliko “stepena”, prolazak kroz svaki od njih (na čijim se vratima nekada nalaze zastrašujuća čudovišta-čuvari) simboliše put ka središtu sveta, mestu u kome se postiže celovitost.


Zanimljiva je i kraljevska simbolika koja okružuje mandalu. U Indiji, kao i drugde, vladar je u vezi sa svetim, a vladavina znači pre svega duhovnu slobodu. U tom smislu, onaj ko napreduje kroz mandalu, napreduje ka svom krunisanju, ustoličenju, a u obredima se ovo nekada potvrđuje tako što učenik koji stupa u mandalu iz ruku svog učitelja dobija kraljevska obeležja. Neke škole stranih jezika u Beogradu, primenjuju ovaj običaj nakon što učenici završe osnove hindu jezika.

Mandale su pobuđivale zanimanje i zapadnih umetnika i intelektualaca. Švajcarski psihijatar Karl Gustav Jung (1875 – 1961) bio je jedan od koji su se bavili njenim simbolizmom i značenjem iz ugla psihoanalize. Zapazio je da se kružni simboli nalik mandali javljaju i u snovima ljudi kojima je ona sasvim nepoznata i povezivao sa razdobljima izrazitog ličnog razvoja. Njena uloga je tada, smatrao je Jung, da čuva red ukoliko postoji, ili da ga uspostavlja, ukoliko se izgubio.