Kosančićev venac ili nekima poznat kao beogradski Monmartr je jedno od onih mesta koje nose mirise starog Beograda. Ovo je kraj koji živi u vremenu u kojem je nastao – pre otprilike dve stotine godina.

Kosančićev venac je mesto prepuno otisaka davnina, bogato istorijskim i kulturnim zanimljivostima, i skoro svaki kutak ovog kraja ima svoju priču u kojoj su glavni junaci razni umetnici, pisci, porodice sa “pedigreom”, pesnici, sportisti, kolekcionari, zavodnici i beogradski “mangupi”.


Istorija ove ulice počinje 1804. godine kad je srpski narod na ovom mestu dolekao ustanike oslobodioce. Ovaj deo grada, poznat kao Varoš kapija, dobio je ime po tome što se tuda ulazilo u Savsku varoš, odnosno srpski deo grada koji je nastao posle pada Beograda pod tursku vlast 1521. godine. Ulica je 1872. godine dobila ime po Ivanu Kosančiću, kosovkom junaku, pobratimu Miloša Obilića i Milana Toplice, i od tada ga nije menjala. Tri pobratima, koja su zajedno poginula, imaju ulice jednu pored druge – Kosančićev, Topličin i Obilićev venac.

Od značajnih zdanja na ovom području ostali su dom Mike Alasa, Saborna Crkva, Konak knjeginje Ljubice, slikarska kuća, zgrada sa bistom Kosančić Ivana i kafana “?”. I jedna kuća koja nema zvučno ime kao ostale, ali vlasnici vole da tepaju poput malog deteta, iako je najstarija u kraju. Za šetnju ovim krajem neophodan je osmeh, malo zaljubljenosti u očima, ponešto od boemskog načina poimanja života, i neka ruka za oslonac.


Ali u šetnju Kosančićevim vencem nipošto ne krećite u štiklama – jer malo poštovanja prema kaldrmi starijoj od najstarijih Beograđana, nije na odmet.

Na adresi koja se vodi pod imenom Kosančićev venac 12-16 već više od pola veka ne stoji zgrada već zjapi zgarište Narodne biblioteke. Kada su bombe pale na ovo zdanje 6.aprila 1941. godine, nestalo je više od 300 000 štampanih knjiga, 1500 rukopisa iz srednjeg veka, zbirke turskih rukopisa i starih štampanih knjiga još od pre 5 vekova, zbirke mapa, slika, gravira, novina…

Tog dana su izgorele i cele biblioteke Vuka Karadžića, Đure Daničića, Lukijana Mušickog, Pavela Jozefa Šafarikova… U biblioteci su se do tog pogubnog datuma čuvale i sve knjige štampane u Srbiji i okolnim zemljama od 1832. godine i sve do jedne doživele su istu sudbinu. Da nesreća bude veća, većina tih knjiga nije bila proučena.

Na Kosančićevom vencu broj 13, nalazi se kuća trgovca Trajkovića, po kojem je cela ulica dobila ime. Sagrađena je krajem 19. veka, a u središnjem delu nalazi se zaobljena niša u koju je 1895.godine postavljeno poprsje Ivana Kosančića, sa kacigom na glavi u viteškom oklopu. Statuu je izgradio Petar Ubavkić, prvi vajar obnovljene Srbije. U ovoj kući sada živi porodica čiji preci već 3 generacije borave na Kosančićevom vencu, a domaćini kažu da ne bi menjali svoj dom ni za 2 kuće u Parizu – iako je agencija za nekretnine Zemun više puta nudila ponude koje se teško odbijaju.

Na Kosančićevom vencu podjednaku su živi i oni koji jesu danas, i oni koji to nisu. Tako na primer, u broju 7 žive junaci Selenićevog romana “Prijatelji”. Tu kuću je, prema predanju, podigao Milić, čovek zadužen za najprljavije poslove svoga gospodara Miloša Obrenovića. Priča kaže i da je među tim “poslovima”, bilo ubistvo Karađorđa. Ta kuća je prema romanu, sagrađena početkom 19. veka i u to doba bila je manja samo od Miloševog i knjeginjinog konaka.

Nedaleko od ostataka biblioteke, jedva stoji i najstarija kuća u ulici. U ona živi u prošlosti pod brojem 18. Ostala je tačno onakva kakava je bila i u vreme turske vladavine. Sadašnji stanari jednog dela kuće često pominju pokojnu Anu, nekadašnju vlasnicu o kojoj su se pričale mnoge priče. Često je pričala kako je sa mužem kofama punim vode gasila narodnu biblioteku, a iz njenih priča ostao je nadimak “kuće sa pedigreom”.

Postoji i urbana legenda, da je na mestu te kuće nekada bio harem.

Prekoputa kuće sa pedigreom stoji (sasvim čvrsto), slikarska kuća. Od vremena do kojih sežu sećanja najstarijih Beograđana pa do danas, ovo je bio umetnički dom. Sada se u njoj nalazi atelje 21 i prodajna galerija slika. Niko sa sigurnošću ne može da kaže kada je ova zgrada sagrađena, ali se neki stanari sećaju da je na njoj dugo stajala brojka 1911, što je označavalo godinu završetka gradnje.

U godinama između 2 svetska rata, u ovoj zgradi bila je Državna štamparija, čija se glavna zgrada nalazila u Pop Lukinoj ulici. Po završetku drugog “velikog” rata, Branko Šotra uspeo je da izdejstvuje da se zgrada pokloni udruženju likovnih umetnika Srbije. Kad je obnovljena, u nju su se uselili prvi slikari, među kojima su zvučna imena poput Zuke Džuhmura, Jovana Bjelića, Nikole Graovca, Olje Ivanjicki, Duška Ristića, Koste Bradića itd…

Ovo je samo jedan mali deo prebogate istorije Kosančićevog venca. Skoro svaka kuća sa rednim brojem krije neku priču iza sebe. A o tome – čitaćete u nekom od narednih tekstova.