Jeste li primetili da živimo u svetu punom buke? Buka je postala sastavni deo naših života do te mere da su mnogi oguglali na nju. Ipak, negde tamo u podsvesti ona nas čini nesvesno nervoznijim, anksioznijim, manje ispavanim…


Prolaze kola hitne pomoći, neretko ih slede policija i vatrogasci, za njima idu nervozni vozači koji nestrpljivo trube svima na putu. Na obližnjem uglu bušilica – nešto se gradi ili popravlja…sa neba dopire zvuk aviona koji proleće, na ulici desetine ljudi razgovara, zvone mobilni, zvone i fiksni (ne postoji taj servis telefona koji to može ispraviti), čuju se mašine, vozila, ljudi… češće nego što naš sluh, a i duša to mogu da podnesu. Televizor je uključen od jutra do trenutka kada idemo na spavanje, a ne možete ući ni u lift ili javni toalet da vas ne dočeka muzika u pozadini. Da ne govorimo o prefinjenom zujanju svih okolnih električnih uređaja poput frižidera, radijatora, kompjutera…koje se trudimo i da ne čujemo.

Na žalost, čujemo ih. Ne baš svi, budući da smo mnogi već pomalo gluvi. Život u buci postao je toliko mučan da bekstvo od svakodnevnih preglasnih šumova pojedinci rešavaju još glasnijim zvukovima (muzikom na slušalicama npr.). Gluvoću na stranu, kakofonija zvukova koji nas stežu u sve čvršći obruč loše utiče na naše ukupno zdravlje – ljudi postaju razdražljivi i istovremeno bezvoljni, pate od dodatnog stresa. Još jedno zastrašujuće zagađenje za naš organizam je na žalost, buka, i zato se potrudimo da spasimo tišinu.

U Velikoj Britaniji je pre desetak godina objavljena knjiga koja je onomad izazavala veliku pažnju (danas je, zbog opšteg haosa u kojem se nalazi planeta, sve to već zaboravljeno), reč je o delu “Manifest za tišinu”. Profesor Stjuart Sim, profesor na Univerzitetu Sanderlend, smatra da je buka jedan od najvažnijih činilaca rata koji vode snage ekonomskog napretka protiv pojedinca. Zato je napisao “Manifest za tišinu”. On smatra da svet poslovnih ljudi nemilosrdno koristi buku kao moćnu marketinšku strategiju. Prema njegovom mišljenju, vera, filozofija, umetnost, književnost pa i muzika, pokazuju kolika je važnost tišine, odnosno odabranih zvukova, kao suštinsko dobro naše civilizacije.

“Tišina je reka kojom plovi ljudska misao. Ako nastavimo da se držimo politike buke, ta reka uskoro će da presuši. Prestaćemo da razmišljamo, zaboravićemo na sebe i patićemo ako ne stvorimo bar malo mesta za tišinu.”

Prof. Stjuart Sim

Razmislimo o blagotvornosti ćutanja i tišine. Neprekidna buka kojoj smo sve više izloženi postepeno uništava sposobnosti kojima je čovek inače obdaren: da razmišlja, da se izražava, naposletku – i da postoji. Naučno je dokazano da je logičko razmišljanje vrlo otežano u zastrašujućoj buci. Profesor Sim je, ovu knjigu pružio svetu kao neku vrstu upozorenja i poziva da se utišamo i odbranimo blagotvornost ćutanja i tišine.

Poznato je da su ćutanje i tišina za sve religije jedan oblik čiste svesti. Pitagorejci su poštovali zakon ćutanja, za gnostike je tišina bila duhovni izvor, jevrejski bog obraća se samo tamo gde vlada tišina, za hrišćanje je ćutanje znak posvećenog razmišljanja, a Kuran priziva sukut, odnosno ćutanje, dok u hinduizmu ćutanje smatraju svojevrsnom veštinom. Američki filozof Suzan Zontag smatra da je tišina oblik razgovora, a kompozitor Džon Kejdž je tvrdio da nema tišine koja nije ispunjena zvukom.

Zato, učinimo dobro delo na svoju okolinu i uslugu sa sebe. Bar na jedan dan lišimo se televizijskog progama, zvonjave telefona, suvišnih razgovora…Pokušajmo da očistimo zvučni prostor oko nas što više možemo kako bi naš um mogao da progleda i da nas poveže sa unutrašnjim bićem. Tišina je takođe naše pravo.